Iako ovakav naslov teško pristaje jednoj regati koja je tek ušla u pubertet, moram kazati kako potpuno odgovara doživljenome. Sve je teklo nekako šesno i polako. Vjetra nije bilo mnogo, ali smo ipak odjedrili rutu. Nije bilo pretjeranih natjecateljskih naboja, ali smo se ipak trudili ostaviti konkurenciju iza svoje krme. Regatni je odbor dobro odradio posao, iako su na teren istrčale rezerve.
Protivno pravilima lijepa ponašanja na regatama i natjecateljskom duhu, svaki smo zastoj koristili kako bismo se malo rasfriškali u moru. Sladili smo se kojekakvim delicijama iz rajskih dalmatinskih vrtova serviranim nama u čast, zapjevali Sotto voce uz Denija i Pavu, izmjenjivali razgovore ugodne i oštre batude s ljudima sličnih afiniteta. Ukratko rečeno, dva smo dana punim plućima udisali ono najbolje što pruža kasno ljeto i „Labud Classic“ regata.
Sve ostalo je manje važno. Koja je strana polja bolje potegla, ko je koga prestigao u zadnjem trenutku, dali je incident na startu druge etape miritao stegovne mjere ili ne, tko je pobijedio – evala im bilo - više nikoga ne zanima.
Ono što ipak treba zapamtiti jest činjenica kako su se drvenim kuterima po prvi puta priključili i stari „plastični“ krstaši te kako su tri kormilara odvozila ovaj Classic kao samci.
S obzirom da je „štafeta“ regate evidentno u sigurnim rukama našeg Marka, vjerujem kako se dogodine vidimo u većem broju!
Čedo Perić