{gallery}labud_classic/labud_classic_2008{/gallery}

Mići brodić

 

Regata „Labud Classic" po mnogo čemu je posebna. U inflaciji velikih stvari koje se svakodnevno dešavaju oko nas, poput velikih obećanja naše političke kaste ili velebnih poslovnih uspijeha novopečene tajkunske elite, „Labud Classic" nam je podario još jedan specifikum. Pobijedio je naime najmanji brodić. Čovjek koji se je pred nekoliko godina ispričao što ne može doći do Splita, obećao nam je skori susret uz opasku kako idući put dolazi pobijediti. I tako nam se dogodio Marino Ferenčić, čovjek koji održava svoja obećanja. Uplovio je sa svojim kumpanjom Marijanom Deželjinom nakon što su putujući protiv juga prejedrili preko 200 Nm na putu iz svoje Crikvenice. Ujutro su im se pridružile mlade snage Kazimir i Marko. Skinuli su svoju propelu, razvili jedra i matirali ostatak flote u dva elegantna poteza. Kako nebi ispalo da su ovoj posadi izrazito odgovarali uvjeti na regatnom polju moram pripomenuti kako su odvožene dvije tehnički vrlo različite etape. Prva po umjerenu vjetru uz kratku stanku prilikom ulaska u Vrata, i druga po velikoj sparini i laganoj baviželici promijenljiva smijera. Ovako ili onako, s propelom ili bez nje, obećanje je održano i prijelazni pehar desetog izdanja naše male regate za dušu i tilo putuje na sjever.

Što ostalo spomenuti? Dobar provod u Milni pod budnim okom gospođe Line Baković, zarone u morsko plavetnilo pitomih bračkih uvala, mlađahni regatni odbor koji je zbog svog neiskustva i nesmotrenosti morao ponavljati startnu proceduru nakon što je trubljenjem i podizanjem zastavica dobrano zbunio Klasičare, jedino naše, najbolje i neprevaziđene zabavljače Pavu i Denia, ili vrijednu obitelj Galić teška su pitanja za ovo mamurno jutro.

Ono što je sigurno, konačno i neopozivo jest da „Labud Classic" poput Bijelog dugmeta s konca sedamdesetih ne treba reklamu te da ide dalje.

Čedo Perić