Kuda plovi DORA pratite preko ovog LINKA
Lako je obecati, ali nije bas lako ispuniti obecanje o redovitom pisanju. Kad mi se ucini da ce obaveza biti manje i da je preda mnom jedan mirniji dan nesto novo iskoci. U Cagliariju su nam se pridruzili Mira i Zlatko, Drzo koji je malo na brodu, malo na poslu u Zagrebu, pa cesto ne znam kad sastavljam gvardiju jeli ga brojim ili ne i moj otac Marino. Suzana i nas dobri duh Vedran vratili su se svojim kucama.
Ovim redom su se i ukrcavali u nedjelju. Veliko finale nedjeljnog ukrcaja bio je dolazak Marina u 22.45 avionom, koji je donosio 70-ak kilograma opreme za brod, od cega izdvajam ribolovne stapove. Sreca moja da je s nama na istom mulu u marini Portus Karalis i Luciano s kojim smo se sprijateljili i koji je zrtvovao mnogo svoga vremena da bi Dora sto brze zaplovila dalje. Dakle Lucianovim kombijem docekao sam opremu za brod, kupovao rezervne dijelove, turistièki obilazio Cagliari, odlazio kod mestara da u svojim radionama naprave nuzno potrebne dijelove… Svojom dobrotom i jedrilicarskom solidarnoscu svih nas je osvojio, a jedrilica Fenik od 24 metra s kojom radi charter i koju je napravio sam svojim rukama pravo je remek djelo. Ono sto Luciano nije stigao obavio je sef marine Walter koji je na zamolbu naseg splicanina Zdenka Radmana, inace zaposlenika marine Portus Karalis (za vrijeme naseg boraka bio je s obitelji na godisnjem odmoru u Splitu) napravio sve sto je u njegovoj moci ukljucujuci i posebnu cijenu marine za posebne goste. Da smo jos koji dan ostali ni gostima se vise ne bi mogli nazivati. Imali smo mi timove za sve, od obilazaka kulturno povijesnih vrijednosti grada, pranja robe, nabave, popravaka do zatvaranja nocnih klubova i ispijanja prve napravljene jutarnje kave u kaficu nadomak marine. U samo sest dana. Dva zadnja dana cekali smo bolje vrime jer je mistral zavladao morem i kopnom pa je prelazak preko pasarele u pojedinim trenucima slicio akrobatskoj tocki. I na demonstracijama smo bili, pastiri sa Sardinije (Pastori Sardi) okupili su se ispred zgrade vlade Sardinije, koja je tocno ispred naseg veza u marini, trazeci svoja prava i pokusavajuci izborit cijenu mlijeka vecu od 45 centi za litru. Bune se jer za kilo Pekorina triba 5 litara mlika, a isti se prodaje po 18 eura po kilu. Iako na suprotnim stranama i policija koja je doslovno branila zgradu vlade slaze se za zahtjevima pastira ,ali ljudi (policajci)rade svoj posao. Ovoliko trke, nereda, jakih policijskih snaga naoruzanih do zuba nema ni na utakmicama Hajduka i Dinama. A pastiri su glasni i nepopustljivi, cijeli dan blokiraju ulaz u zgradu. Sve bi nase sefove sindikata poslao na studijsko putovanje u Cagliari da ih pastiri nauce. Imaju pastiri iskustva s ovcama i ne vole kad ih za ovce uzimaju.
Cevrtak je nas dan za polaske, u cetvrtak smo krenuli iz Splita prije 14 dana, u cetvrtak smo partili iz Cagliarija. Cime sam pustio i isplovio u tri sata ujutro ne budeci posadu da im rastanak od Cagliarija i nasih prijatelja lakse padne. S prvim valovima pojavile su se u kokpitu i prve glave, jedra su razvijena, a Dora je zadovoljno zaplovila prema Balearima. Kad smo otvorili juznu puntu Sardinije docekalo nas je 20-ak cvorova Mistrala i oceansko veliki val koji se stvarao negdje putem iz lionskog zaljeva. Opasno je i nepredvidljivo more u lionskom zaljevu jer spustajuci se iz unutrasnjosti francuske vjetar svoju punu snagu postize izuzetno brzo i tesko predvidljivo. 10-ak cvorova vitra u orcu daje nam 6 cvorova brzine, idealno za panulu palo mi je napamet. U narednih pola sata dva su se štapa zablistala na krmi . Ala kako opasno izgledamo, riba se toliko pripala da joj na pamet ne pada zagrist. Djena nas i dalje zeza da su stapovi kostali koliko i visemjesecni budzet za prehranu i ima pravo. Mislim se bar ce susidi u marinama misliti da smo prekaljeni ribolovci. I ne bi bili daleko od istine. Zlatko je mestar parangala, Marino ima dugi staz ribara dopunca, a ja sam mnogo vremena profesionalno proveo u razlicitim vrstama ribolova. Ali s panulom i stapom iskustva nemamo ama bas nista. Radimo ratni plan sto uciniti ako se riba ipak baci. Pozelih jednu malu ribicu do 5 kila da vidimo kako to sve skupa radi. Cili dan gledamo malo u stapove, malo u brazdu. Pustamo varalice dalje od broda, pa blize brodu i tako nam dan zacas prodje. Jos po ure do mraka. Po mraku necemo lovit da ne uhvatimo sami sebe. Atromski s desna, oglasila se makinja sa stapa, nesto je povuklo povikao je Zlatko. Marino, Zlatko i ja bili smo u cas do stapa, pokusavam obuc pojas za ribolov al onako u panici sve zamrsavam, pustam malo kocnicu i nekako navlacim pojas. Stvarno riba je, al nemamo pojma kolika. Izvlacenje nam tesko ide, procjenjujemo riba nije mala. Pocea sam se smijat, ruke su me zabolile, a sve me podsjetilo na A JE TO crtani film u kojem dva prijatelja popravljajuci malu stvar na kraju sataru cilu kucu. Smijemo se svi, malo panicarimo, malo vicemo jedan na drugog, a nitko ustvari ne zna sta triba tocno napravit. Na jedvite jade dovukosmo ribetinu do krme. Ima oko 5 kila, Marino uzima ganac i pogadja iz prve. Riba je na kuverti. Di je kamera, snimi ovo za saljivi kucni video kako je nas petoro svladalo ovu ribetinu. Drzimo je cvrsto i ponosno. Pada dogovor, cistimo je odmah i sutra za rucak Djena kuva tunu na pasticadu s njokima. Svi smo zivnuli i puni elana usli u noc.
S gasenjem vitra nase muke sa bocnim valom visestruko su narasle tako da smo se u 10-ak sati posteno izvaljali. Banda, banda, a ne mozemo nista. Bitno promijeniti kurs ne vodi nas nigdje. Zatvaramo i jedra koja su nas koliko toliko stabilizirala jer su udari prejaki, a jedra ce nam jos tribat. Djena je napravila po casu juhe koja je sa biskotinima bila toliko ukusna i ljekovita da bi umjesto lijekova protiv morske bolesti doktori trebali pripisivat djeninu juhu. Svi smo se skupili u kokpitu, nikome se ne prica, a ja se mislim hoce li nam Eol dozvoliti da sutra napravimo lovacki rucak. Zorom je zapuhalo jugo i umirilo val iz suprotnog smjera, brod je zajedrio u meza nave 6 cvorova. Ponesen jucerasnjim ulovom pustam varalicu u more i komentiram sa Zlatkom i Marinom kako bi nam sad trebala riba od petnaestak kila za utvrdit gradivo i napunit frizider. Ni 5 minuta nije proslo od pustanja varalice, a Zlatko vice, evo je udrila je. Stap se pogrbia, makinja zapivala, a mi skocili. Scenarij isti, niti ja znam obuc pojas, niti znamo kako makinja radi, a riba vuce i izvlaci najlon sa motalice. Kocim je, otac sugerira pusti vise, ja bi manje, Zlatko bi tocno toliko. Glavno da se mozemo dogovorit. Ova je malo veca ili ista komentiramo. Opet se smijemo, rugamo sami sebi, potezemo mi ribu riba nas. Igrokaz u svitanje. Tribamo usporit brod. Skoro se zaustavljamo. I oni koji su spavali izasli su na palubu pogledati predstavu. Vare od smija, a kako i ne bi. Ne zna se tko koga vuce, ali se zna da je riba blizu. Eno je, jos malo. Ovaj put Zlatko hvata ganac i iz prve zakaci ribu, al je ne moze izvuc sam. Priskace Marino i riba je na palubi. Ima trideset kila govori Marino. Toooo je tooooo. Borbeni raspored prije trasiranja ribe, dva noza, sic mora, dvi tece i kese da odmah pripremimo koliko nam je dosta po obroku i zaledimo. Ide Marino dignit tunu al ne ide. Priskacem mu u pomoc i jedva je nekako zajedno pribacujemo do krmenih skala na kojima cistimo ribu. Ima priko 50 kila. Nemamo vagu, al znamo da je teza od vrice cimenta.
Za pola sata sve je sredjeno, veci dio tune je u ledenici, a najbolji komadi cekaju u teci Djeninu inspiraciju. Jutro je proteklo u prepricavanju lovackih prica i povremenim pogledima prema krmi na kojem se suse dva trofejna repa. Zabranili su mi nastavak ribolova, stapove smo spremili na zasluzeni odmor. Djena zove na rucak i gozba pocinje. Nikoga vise ne boli zeludac i nije mu lose. Gusimo se u pasticadi s njokima. Izvanredno, bravo Djena, mogla bi bacit rukavicu kuvaru iz Vidjakovih, za kvalitetu i spretnost u spremanju u uvjetima otezanim stalnim valjanjem. Koji lipi dan, sunce, toplo, vitar ko nas maestral u krmu, lipi obid, odlicna ekipa, nigdi ni traga nervozi. Nirvana. Palo mi je napamet kako je nas brod ustvari paralelni svijet u kojem se sve dogadja sa razlogom i u kojem priroda svojom ljepotom, ali koji put i snagom i bezobzirnoscu utjece na nase zivote. Doktor Drzo svako malo nas nasmije. Zadnja mu je namesti, nadrazi, nevadi…a na ceskom jeziku znaci: trg, kolodvor i nema veze. Sati prolaze, a drzina mi sala stalno dolazi na pamet. Kad ga pogledam ponavljam u sebi namesti, nadrazi, nevadi. I opet se nasmijem. Kako je lipo bit tu. I kad valja i kad koji put ne znas sto tocno radis ovdje usred nicega, na svoj nacin je lijepo. A zivci. Ostali su doma, zabrania sam da mi ih posalju, ovdje mi ne trebaju.
Cabrera nacionalni park je na 24 nm ispred nas, Palma de Malorca nasa slijedeca destinacija jos trideset nakon parka.
Upravo smo usli u signal mobitela i Blackberrija, zvone mailovi i poruke nagomilane od trenutka nestanka signala. Znam da ce me pitati kad cu objaviti novi tekst. Zato, prije nego sto pocnem otvarat postu objavljujem svoj literalni uradak.