Jedrenje

"Prazan sam totalno, sve je prazno, osjećam se čudno. Reka bi Lujo, ''čekaj i to je bilo to?''. Prvo želim zahvaliti svima na podršci, vjeri i svemu lijepome šta su bili sa nama, ne samo sada nego posljednjih 6 mjeseci, svojim obiteljima, ali naravno i cijelom klubu, vodstvu kluba, članovima kluba, Miri, Karlu, Neni Bugarinu, Lukši...i ostalima (bez uvrede koga nisam imenova), svima koji su nam davali vjetar u leđa, onoliko koliko su mogli. Hvala Bogu, bilo je i onih koji su nam 4 godine zabadali nož u leđa i zapinjali noge i njima zahvaljujem jer su iz nas izvlačili onaj prkos i dišpet koji nam je također bio motiv za jačim radom...
Eto, da mi je itko rekao prije 6 mjeseci da ćemo biti ovako blizu medalje, samo bi se nasmijao. Međutim izvukli smo maksimum iz sebe, ne Bambi, ne ja, nego svi koji su bili oko nas. I kao što sam rekao, u zadnjoj regati, u medal raceu na ovom polju, govorio sam da će trebati sreće, pa sam govorio da ne treba sreće, nego neka bude samo regularno, ali eto dogodio se najgori scenarij, ne da nismo imali sreće, nego smo imali nesreću. Start je bio dobar, brzina je bila dobra, ali oscilacija vjetra protivnicima je pomogla, a Bambiju odmogla i to je to, nema više... Analiza svega tek će uslijedit, sad je hipotetika da smo imali više treninga u Riju vjerojatno bi znali da je desno bolje, da smo imali drugu opremu na regatama izvan zaljeva vjerojatno bi li bolje prolazili,.. itd..itd.. ali kao šta sam rekao to je sve hipotetika, pripremali smo se u Riju koliko smo mogli i koliko su nam dopustili, oprema je bila takva kakvu smo jedino mogli imat i to je to. Neka se oni koji su postavljali kriterije sada pitaju bi li Bambi bija bolji da je mogao provesti u Riju na treningu onoliko vremena koliko su proveli Tonči i moj Šime, neka se oni pitaju je li jedriličar na regati brži i bolji sa novim ili starim brodom... i neka si oni postavljaju ta i takva pitanja kojih ima koliko hoćeš, a ja ionako odgovore na sva ta pitanja znam.
Eto, drago mi je bilo čuti, da se radi nas i jedrenja okupilo dosta članova u klubu na druženju uz TV, žao mi je šta svim tim dragim ljudima boljim rezultatom nismo donili više sreće i zadovoljstva, ali to je tako, to je sport, koji put si gori, koji put si doli, bit će valjda još prilika. Tokio je blizu, već je tu, Neno Bugarin i Ana Zelić su mladi i u prvih 10 su na svijetu u svojoj generaciji možda će oni za 4 godine imat više sriće od Bambija i mene, u njih treba ulagati i njima se treba posvetiti, a moje i Bambijevo vrijeme je mislim sa ovom regatom završilo. Još jedan put, HVALA SVIMA, nemojte nam ništa zamjerit, dali smo svoj maksimum, ali jednostavno, bolje od ovoga jednostavno nije išlo, vjerujte i ovo je čudo da smo do ovdje došli, pozdrav i vidimo se za koji dan u Splitu. I još nešto, mobitel mi je isključen, stvarno nemam ni snage, a ni volje odgovarati, niti na poruke, niti na pozive..."

Hvala Graja tebi na svemu i ne mislimo da je tvoje i Bambijevo vrijeme prošlo. Odmorite se i sretan put kući. Vidimo se!