Joj, sram me bilo, već je srijeda, a ja ni slova nisam napisao. Krajnje je vrijeme, a i zaželio sam se "pera". U zadnji čas promijenili smo odluku i umjesto u Fuengirolu za koju je netko u almanahu koji koristimo napisao najružnije mjesto na svijetu zamijenili Marbellom, odnosno jednom od najekskluzivnijih marina u Mediteranu, Puerto Benusom. Iako smo pristali u kasnim večernjim satima naši domaćini Iskra i Sergije Krešić dočekali su nas u marini i razgovor je potrajao dugo u noć. Da za sutradan nije dogovoren obilazak Malage vjerojatno bi jutro dočekali u iznimno ugodnoj atmosferi i druženju sa Krešićima.Obitelj Krešić doselila se u Marbellu 1989. gdje je Sergije kao trener ostavio duboki trag i zavrijedio poštovanje ne samo cijele Andaluzije nego i mnogo šire, a posebno u Španjolskim nogometnim krugovima. Upravo je Sergije vodio ekipu male Numancie koja je u prvom kolu Primere svladala Guardiolinu super snažnu i nepobjedivu Barcelonu, koja od te sezone praktično ne zna za poraz. Ujutro u 9.00 sati Iskra i Sergije ukrcali su nas u svoja dva auta i turistički obilazak Malage mogao je započeti. Malaga, koja je najpoznatija po rođenju Pabla Picassa, ostavila je na nas vrlo pozitivan utisak mediteranskog grada u kojem je ugodno živjeti, a Iskra i Sergije ispričali su nam toliko interesantnih priča vezanih za Andaluziju da bi jedan turistički vodič bio malo za iznijeti sve poslušano. Ipak nekoliko crta o Jesus Gilu, poznatom direktoru Atletico Madrida, još poznatijem po silnim financijskim malverzacijama u svim dijelovima Španjolske. Kao poznati građevinar koji je silno mnogo gradio po Španjolskoj obali i naišao na problem sa gradskom upravom u Marbelli, odlučio se preuzeti grad kao gradonačelnik. Iako je iz poslova najviše sa ruskim partnerima, iznio torbe pune novaca, siromašnu ribarsku Marbellu pretvorio je u ekskluzivno ljetovalište i jednim od najpoželjnijih mjesta za odmor i život na Mediteranu. Dan je proletio u tren i trenutak rastanka sa našim dragim domaćinima je došao. Rastanak od dragih ljudi uvijek je težak, a rastanak od Hrvata koji žive u dijaspori i koji naš put doživljavaju kao nešto posebno zaista je emotivan. Ostao sam nakon svih još desetak minuta sa Sergijem koji je ponudio svu moguću pomoć ma gdje je zatrebali i dao obećanje da će se skoro u nekoj od dionica priključiti te da će nas stalno pratiti na našim stranicama. Hvala vam Krešići na svemu, hvala prijatelji.
Na puntu Europa stigli smo oko deset sati navečer prkoseći zapadnjaku koji je sve jače puhao direktno u našu provu. Dora se lagano nosila sa naletima vjetra od 25 do 35 čvorova. U 23.00 sata već smo bili vezani u marini u gradu La Linea koji graniči sa gradom-državom Gibraltar. Nova marina, odličan servis, cijena priveza 20 eura dnevno sa strujom i vodom. Zaista mjesto za preporučiti, a udaljena samo 10-ak minuta hoda do granice i Gibraltara. Jaki vjetar i kiša omeli su nas u večernjem izlasku, možda i bolje jer sutradan, u nedjelju 31.10. je bio dan za promjenu posade na Dori. Hans, moj vrli pomoćnik, odlučio se na povratak svakodnevnom životu i obavezama, a moj prijatelj Tonći Bobelj skupljao je snagu za suočenje sa obavezama i ritmom života koji će ga dočekati po povratku u Split. Doktor Držo otišao je napraviti par operacija i eto ga nazad. Zlatko i Mira Dorčić naši dragi članovi posade iz Baške na Krku oprostili su se s nama i nastavili proputovanje po Španjolskoj iznajmljenim autom, kao dio dogovora. Žena za ljubav mužu ide s njim na brod, a ona zauzvrat dobiva pratnju u obilasku kontinentalne Španjolske. Edo, Vidan i Matko oko 23.30 su se konačno domogli broda. Kružili su, tražili, mi gladni čekamo s večerom, oni gladni da od gladi ne mogu ni gledat, a kamoli naći Doru. Kad smo konačno udrili po spizi momentalno nam se popravilo raspoloženje. Kako je i dalje puhalo i kišilo popili smo bačvicu pive i otišli u krpe.
Ponedjeljak, 1.11.2010.
Lipo vrime se donekle vratilo. Planovi za obilazak Gibraltara su napravljeni, jutrošnje brodske obaveze izvršene. Oko 13,00 sati sa znatiželjom dolazimo do granice jer su nam čak i Krešići spominjali vizni režim, međutim ubrzo shvaćamo da je kapital napravio svoje i da je granica prilično meka. Ali je i posebna jer se iz države u državu može ući samo preko avionske piste, tako da prilikom slijetanja ili polijetanja aviona međudržavni prijelaz je zatvoren. Kako za Gibraltar lete mahom britanske kompanije i avionski promet nije gust ispada da je uz majmune prijelaz granice najveća turistička atrakcija. Jeftini alkohol i cigarete također su dio turističke ponude. Kako smo na žičaru koja povezuje grad i brdo iznad njega zakasnili taxi je spasio stvar. Pogled s vrha zaista je impresivan, vidljivost je bila sigurno 50 nm, pogled na istok Mediteran, na jug Afrika, vidimo 13 nm udaljenu Ceutu, Španjolski teritorij u Africi, a na zapadu Tarifu zadnju točku Evropskog kopna na našem putu. Slijede Madeira i Canari, ali to su ipak otoci koji su samo administrativno dio Europe. Ono što ne vidimo, a obećano nam je u turističkom razgledavanju su majmuni, zaštitni znak Gibraltar i priče da će Gibraltar biti britanski dok u njemu žive majmuni. Ja sam se već ponadao da će Španjolska zagospodariti Gibraltarom brzo jer uz sav trud nismo mogli pronaći ni jednog majmuna, a i u šali smo se dogovorili sa taksistom da plaćamo pola cijene ako ne vidimo majmune kad su se konačno isti pojavili ispred nas. Tu je došlo do oduševljenja u igri sa zaštitnicima Gibraltara koji su se toliko nagledali turista da se na nas nisu uopće obazirali dok im nismo simulirali da ćemo ih hraniti. Nekoliko puta su u igri nasjeli, a onda su nas pročitali i prekinuli bilo kakvu komunikaciju. Nama naravno ni na kraj pameti nije palo da ponesemo malo hrane koja je mogla poslužiti kao žetoni u luna parku u zamjenu za vrhunsku igru. Kako se sunce počelo spuštati tako smo i mi kliznuli u grad na pivo i lagani šoping, platile su cipele i Havana rum 7 godina starosti koji se ovdje kupuje u trećinu naših cijena. Tako Vidan (Pršutić) nije odolio pa je kupio dvije boce, Matko dodao još jednu, a ja sam se na blagi pritisak posade složio da trošak ruma ulazi u panatiku kao trening za Karibe u kojima je rum osnovno piće. Kad smo se vratili konačno na brod odrađen je prvi ozbiljniji trening u pripremama za Karibe i pukla je boca i malo više. Promislio sam kako će samo goropadni prema rumu biti u prvom službenom nastupu.
Posebno poglavlje posvećujem susretu sa prijateljima iz Hrvatske u La Linei. Kako se u Gibraltar ne mora doći samo u zajebanciji, hoću reći kao mi, nego i radno pokazali su Brane, Rino i Rakija koji su u transferu jedrilice koju su preuzeli na Kanarima i vode je u Split. Još kad smo odlazili iz Splita planirali smo se trefit negdje usput, ali ovakva koincidencija da se nađemo u Gibraltaru nadilazi naše planiranje. Vesela trojka prekaljenih morskih vukova trenirala je za Karibe dobro se noseći prvo sa kapljicama, a onda i sa gutljajima sjajnog ruma. Čuvajte se Karibi kad vas se domognu Hrvati, toliko ćemo biti istrenirani da ćemo nakon nekoliko probnih utakmica možda i kandidirati za dres reprezentacije ujedinjenih Kariba u ispijanju nacionalnog pića ruma. Kako je trojka bila primorana čekati servis motora u Gibraltaru prije nastavka putovanja prema Hrvatskoj, dogovorili smo se da ćemo se oprostiti sutradan nakon zajedničke plovidbe na Dori iz La Linee u Gibraltar. Oni u potragu za serviserom, a mi za tax free gorivom.
Utorak, 2.11.2010. odvezuju se cime, isplovljavamo svi skupa prema Gibraltaru, vezujemo se na pumpnu stanicu, opraštamo se, ali sa pumpe nije dozvoljeno prijeći državnu granicu. Diverzijom na vrata pumpe u trenutku nepažnje zaposlenika spomenuta trojka pokazala je svoju vještinu i nestala u ulicama Gibraltara. I mi smo iskoristili bijeg trojke i našeg tajnog agenta Matka poslali u misiju kupovanja friškog kruha. Za pola sata gorivo je nadopunjeno, cijena 0,7 britanske funte po litri. Nije loše, dvadesetak posto jeftinije nego u Španjolskoj, a pedesetak posto jeftinije nego u Italiji. Kako Atlantikom mislimo jedriti ovo gorivo bi nas moglo pogurati do Kariba. Kad se Matko pojavio sa kruhom Dora je svoje cime odvezala i zaplovila prema Tarifi vrludajući među velikim brodovima koji su u gibraltarskom zaljevu čekali na nadopunu goriva. U popodnevnim satima prošetali smo Tarifom i svečano se oprostili sa evropskim kopnom i Mediteranom. Ispred nas Atlantik, posada Snježana Gradečak Đena, Vidan Male Pršutić, Matko Pavković (klapa Tragos), Eduard Vujnović, Marino i Leo Lemešić spremni su ili to barem misle na prvu dionicu Atlantika do Madeire. Snovi o jedrenju Atlantikom postaju stvarnost, cime su odvezane, kurenat u provu, kao da nam neda da se odvojimo od kontinenta, ali ustrajni u svom naumu u nekoliko narednih sati pobjeđujemo struje, dižemo jedra i sa 10 čvorova brzine i bočnim sjevernim vjetrom grabimo najbližim putem prema Madeiri. Zabavno je bilo provlačiti se među stotinjak brodova koji su u istom trenutku kao i mi prolazili Gibraltarski tjesnac. Zonu separcije trgovačkih brodova lako smo presjekli i podijelili gvardije. Sebe sam stavio u gvardiju od 20 do 24, a Edo je kratko prokomentirao Bog je sebi prvom stvorio bradu aludirajući na najlakšu gvardiju koja pada od 08-20 i 20-24 sata svakodnevno. Ja sam se rukovodio informacijama o ribarima u tjesnacu koji su vrlo nezgodni u zaštiti svojih ribolovnih alata od slučajnih prolaznika namjernika na jahtama. Ne vjerujući baš u moju priču dočekali smo noć i ugledali prve ribarske oznake. Moj naum bio je držati se u blizini pomorskog puta velikih brodova kako bi iste izbjegli, a da istovremeno ostati i izvan područja u kojem se ribari. Velike smo izbjegli, ali su nas dočekali ribari. Nismo se ni okrenuli, a počeli su nasrtati na nas i silom nam mijenjati putanju kretanja štiteći svoje alate, a mi smo se svojski trudili pročitati svjetlosne signale koje su nam slali. Kao prvo nitko od njih ne pali navigacijska svjetla, koriste samo kružno crveno ili zeleno svjetlo i reflektore kako bi pokazali prolaz kroz labirint. A signale zaista nije lako pročitati, tako da se jedna za plovidbu lagana noć što se tiče vremenskih prilika pretvorila u vrlo zahtjevnu. Edo je u potpunosti shvatio što sam želio sa rasporedom gvardija. Cijela posada sudjelovala je u otkrivanju ribarskih oznaka i praćenju signala sa ribarskih brodova, dogovarali smo izbjegavanje i nakon 6 sati plovidbe polako izašli iz labirinta u kojem smo mogli lako ostati zatočeni do jutra da smo se upleli u jednu od mreža koje smo doslovno i u metrima koji put izbjegavali. Slalom, jedriličarski slalom. Ostatak noći bio je miran i jutro smo dočekali uz vjetar od dvanaestak čvorova u krmu, postavili smo tangun i genovu u leptir, osigurali prelet lantine i opustili se prepuštajući našem najboljem prijatelju autopilotu da jedrilicu upravi u za nas idealan kurs. Kako sam ulovljenu ribu podijelio prijateljima dobio sam priliku za ribolov i utopio tunje. Ništa, baš ništa, a svi se oštrimo na obrok od svježe ribe. I konačno začula se mašina na štapu, skočio sam i počeo stiskati kočnicu. Velika riba znao sam. Jedan minut zadržao sam je, a onda je ispustila udicu. Vjerojatno je bila mnogo veća od veličine udice na panuli. Ionako bi nam bila prevelika i da smo je uhvatili, pa bi morali puno mesa baciti što nije u skladu s ponašanjem u prirodi komentirala je Đena, a ribarska sekcija nije se baš slagala sa Đenom. Ja sam bio podijeljen u osjećajima. S jedne strane riba trofej i bogati riblji obroci, a s druge strane sam sebi sam obećao da ćemo loviti samo onoliko koliko nam treba za prehraniti se. Još samo nisam baš siguran kako postupiti u ovakvim situacijama jer stvarno stanje na brodu i postavljene granice se preklapaju. Doduše puno je ugodnije razmišljati o odlukama ove vrste nego o donošenju poslovnih odluka. I puno sadržajnije jer imaš vremena za razmišljanje pa svaki put otkriješ dio sebe, odnosno sebe u transformaciji iz života u zadanim okvirima u Splitu i života s prirodom bez okvira, koje sam sebi postavljaš da bi se u istu bolje uklopio. Ne znam koliko su ova moja razmišljanja shvatljiva i imaju li smisao onima koji nisu s nama i svakodnevno se nose sa teškim bremenom obaveza, ali znam da se članovi posade ponašaju drukčije svakim novim satom plovidbe i da im povratak u svakodnevicu neće biti nimalo lagan. Ako možda ne vjerujete pitajte doktora Držu koji ne da svoj ormarić na brodu i mašta o otvaranju odjela za estetsku kirurgiju na Dori.
Saznali smo da je preminula naša velika pjesnikinja Vesna Parun čiju zbirku pjesama "Zore i Vihori" izdane 1947 imamo u brodskoj biblioteci. U znak sjećanja moj otac Marino recitirao je stihove Vesne Parun danas na Atlantiku.
22.00 sata je po UTC, univerzalnom vremenu po kojemu je namješten brodski sat i vremenu koje službeno koriste pomorci i po kojem dobivaju prognoze širom svijeta. Nama je osobito važno jer otkako smo na njega prešli nema više zbrke sa gvardijama ni računanjem koliko je sati tamo gdje stižemo. Mi smo ionako paralelni svijet pa je i u redu da imamo svoje vrijeme, paralelno. Dvjesto korisnih milja prevalili smo od Tarife i ispred nas je još 400 nm do Funchala na Madeiri gdje nas dočekuju naše Splićanke sestre Baras sa prijateljima. Sve je spremno za upoznavanje sa otokom koji uspoređuju sa našim Hvarom (hrvatska Madeira). Još samo treba prejedriti tih 400 nm. Pozdrav sa Atlantika, Leo.
Na puntu Europa stigli smo oko deset sati navečer prkoseći zapadnjaku koji je sve jače puhao direktno u našu provu. Dora se lagano nosila sa naletima vjetra od 25 do 35 čvorova. U 23.00 sata već smo bili vezani u marini u gradu La Linea koji graniči sa gradom-državom Gibraltar. Nova marina, odličan servis, cijena priveza 20 eura dnevno sa strujom i vodom. Zaista mjesto za preporučiti, a udaljena samo 10-ak minuta hoda do granice i Gibraltara. Jaki vjetar i kiša omeli su nas u večernjem izlasku, možda i bolje jer sutradan, u nedjelju 31.10. je bio dan za promjenu posade na Dori. Hans, moj vrli pomoćnik, odlučio se na povratak svakodnevnom životu i obavezama, a moj prijatelj Tonći Bobelj skupljao je snagu za suočenje sa obavezama i ritmom života koji će ga dočekati po povratku u Split. Doktor Držo otišao je napraviti par operacija i eto ga nazad. Zlatko i Mira Dorčić naši dragi članovi posade iz Baške na Krku oprostili su se s nama i nastavili proputovanje po Španjolskoj iznajmljenim autom, kao dio dogovora. Žena za ljubav mužu ide s njim na brod, a ona zauzvrat dobiva pratnju u obilasku kontinentalne Španjolske. Edo, Vidan i Matko oko 23.30 su se konačno domogli broda. Kružili su, tražili, mi gladni čekamo s večerom, oni gladni da od gladi ne mogu ni gledat, a kamoli naći Doru. Kad smo konačno udrili po spizi momentalno nam se popravilo raspoloženje. Kako je i dalje puhalo i kišilo popili smo bačvicu pive i otišli u krpe.
Ponedjeljak, 1.11.2010.
Lipo vrime se donekle vratilo. Planovi za obilazak Gibraltara su napravljeni, jutrošnje brodske obaveze izvršene. Oko 13,00 sati sa znatiželjom dolazimo do granice jer su nam čak i Krešići spominjali vizni režim, međutim ubrzo shvaćamo da je kapital napravio svoje i da je granica prilično meka. Ali je i posebna jer se iz države u državu može ući samo preko avionske piste, tako da prilikom slijetanja ili polijetanja aviona međudržavni prijelaz je zatvoren. Kako za Gibraltar lete mahom britanske kompanije i avionski promet nije gust ispada da je uz majmune prijelaz granice najveća turistička atrakcija. Jeftini alkohol i cigarete također su dio turističke ponude. Kako smo na žičaru koja povezuje grad i brdo iznad njega zakasnili taxi je spasio stvar. Pogled s vrha zaista je impresivan, vidljivost je bila sigurno 50 nm, pogled na istok Mediteran, na jug Afrika, vidimo 13 nm udaljenu Ceutu, Španjolski teritorij u Africi, a na zapadu Tarifu zadnju točku Evropskog kopna na našem putu. Slijede Madeira i Canari, ali to su ipak otoci koji su samo administrativno dio Europe. Ono što ne vidimo, a obećano nam je u turističkom razgledavanju su majmuni, zaštitni znak Gibraltar i priče da će Gibraltar biti britanski dok u njemu žive majmuni. Ja sam se već ponadao da će Španjolska zagospodariti Gibraltarom brzo jer uz sav trud nismo mogli pronaći ni jednog majmuna, a i u šali smo se dogovorili sa taksistom da plaćamo pola cijene ako ne vidimo majmune kad su se konačno isti pojavili ispred nas. Tu je došlo do oduševljenja u igri sa zaštitnicima Gibraltara koji su se toliko nagledali turista da se na nas nisu uopće obazirali dok im nismo simulirali da ćemo ih hraniti. Nekoliko puta su u igri nasjeli, a onda su nas pročitali i prekinuli bilo kakvu komunikaciju. Nama naravno ni na kraj pameti nije palo da ponesemo malo hrane koja je mogla poslužiti kao žetoni u luna parku u zamjenu za vrhunsku igru. Kako se sunce počelo spuštati tako smo i mi kliznuli u grad na pivo i lagani šoping, platile su cipele i Havana rum 7 godina starosti koji se ovdje kupuje u trećinu naših cijena. Tako Vidan (Pršutić) nije odolio pa je kupio dvije boce, Matko dodao još jednu, a ja sam se na blagi pritisak posade složio da trošak ruma ulazi u panatiku kao trening za Karibe u kojima je rum osnovno piće. Kad smo se vratili konačno na brod odrađen je prvi ozbiljniji trening u pripremama za Karibe i pukla je boca i malo više. Promislio sam kako će samo goropadni prema rumu biti u prvom službenom nastupu.
Posebno poglavlje posvećujem susretu sa prijateljima iz Hrvatske u La Linei. Kako se u Gibraltar ne mora doći samo u zajebanciji, hoću reći kao mi, nego i radno pokazali su Brane, Rino i Rakija koji su u transferu jedrilice koju su preuzeli na Kanarima i vode je u Split. Još kad smo odlazili iz Splita planirali smo se trefit negdje usput, ali ovakva koincidencija da se nađemo u Gibraltaru nadilazi naše planiranje. Vesela trojka prekaljenih morskih vukova trenirala je za Karibe dobro se noseći prvo sa kapljicama, a onda i sa gutljajima sjajnog ruma. Čuvajte se Karibi kad vas se domognu Hrvati, toliko ćemo biti istrenirani da ćemo nakon nekoliko probnih utakmica možda i kandidirati za dres reprezentacije ujedinjenih Kariba u ispijanju nacionalnog pića ruma. Kako je trojka bila primorana čekati servis motora u Gibraltaru prije nastavka putovanja prema Hrvatskoj, dogovorili smo se da ćemo se oprostiti sutradan nakon zajedničke plovidbe na Dori iz La Linee u Gibraltar. Oni u potragu za serviserom, a mi za tax free gorivom.
Utorak, 2.11.2010. odvezuju se cime, isplovljavamo svi skupa prema Gibraltaru, vezujemo se na pumpnu stanicu, opraštamo se, ali sa pumpe nije dozvoljeno prijeći državnu granicu. Diverzijom na vrata pumpe u trenutku nepažnje zaposlenika spomenuta trojka pokazala je svoju vještinu i nestala u ulicama Gibraltara. I mi smo iskoristili bijeg trojke i našeg tajnog agenta Matka poslali u misiju kupovanja friškog kruha. Za pola sata gorivo je nadopunjeno, cijena 0,7 britanske funte po litri. Nije loše, dvadesetak posto jeftinije nego u Španjolskoj, a pedesetak posto jeftinije nego u Italiji. Kako Atlantikom mislimo jedriti ovo gorivo bi nas moglo pogurati do Kariba. Kad se Matko pojavio sa kruhom Dora je svoje cime odvezala i zaplovila prema Tarifi vrludajući među velikim brodovima koji su u gibraltarskom zaljevu čekali na nadopunu goriva. U popodnevnim satima prošetali smo Tarifom i svečano se oprostili sa evropskim kopnom i Mediteranom. Ispred nas Atlantik, posada Snježana Gradečak Đena, Vidan Male Pršutić, Matko Pavković (klapa Tragos), Eduard Vujnović, Marino i Leo Lemešić spremni su ili to barem misle na prvu dionicu Atlantika do Madeire. Snovi o jedrenju Atlantikom postaju stvarnost, cime su odvezane, kurenat u provu, kao da nam neda da se odvojimo od kontinenta, ali ustrajni u svom naumu u nekoliko narednih sati pobjeđujemo struje, dižemo jedra i sa 10 čvorova brzine i bočnim sjevernim vjetrom grabimo najbližim putem prema Madeiri. Zabavno je bilo provlačiti se među stotinjak brodova koji su u istom trenutku kao i mi prolazili Gibraltarski tjesnac. Zonu separcije trgovačkih brodova lako smo presjekli i podijelili gvardije. Sebe sam stavio u gvardiju od 20 do 24, a Edo je kratko prokomentirao Bog je sebi prvom stvorio bradu aludirajući na najlakšu gvardiju koja pada od 08-20 i 20-24 sata svakodnevno. Ja sam se rukovodio informacijama o ribarima u tjesnacu koji su vrlo nezgodni u zaštiti svojih ribolovnih alata od slučajnih prolaznika namjernika na jahtama. Ne vjerujući baš u moju priču dočekali smo noć i ugledali prve ribarske oznake. Moj naum bio je držati se u blizini pomorskog puta velikih brodova kako bi iste izbjegli, a da istovremeno ostati i izvan područja u kojem se ribari. Velike smo izbjegli, ali su nas dočekali ribari. Nismo se ni okrenuli, a počeli su nasrtati na nas i silom nam mijenjati putanju kretanja štiteći svoje alate, a mi smo se svojski trudili pročitati svjetlosne signale koje su nam slali. Kao prvo nitko od njih ne pali navigacijska svjetla, koriste samo kružno crveno ili zeleno svjetlo i reflektore kako bi pokazali prolaz kroz labirint. A signale zaista nije lako pročitati, tako da se jedna za plovidbu lagana noć što se tiče vremenskih prilika pretvorila u vrlo zahtjevnu. Edo je u potpunosti shvatio što sam želio sa rasporedom gvardija. Cijela posada sudjelovala je u otkrivanju ribarskih oznaka i praćenju signala sa ribarskih brodova, dogovarali smo izbjegavanje i nakon 6 sati plovidbe polako izašli iz labirinta u kojem smo mogli lako ostati zatočeni do jutra da smo se upleli u jednu od mreža koje smo doslovno i u metrima koji put izbjegavali. Slalom, jedriličarski slalom. Ostatak noći bio je miran i jutro smo dočekali uz vjetar od dvanaestak čvorova u krmu, postavili smo tangun i genovu u leptir, osigurali prelet lantine i opustili se prepuštajući našem najboljem prijatelju autopilotu da jedrilicu upravi u za nas idealan kurs. Kako sam ulovljenu ribu podijelio prijateljima dobio sam priliku za ribolov i utopio tunje. Ništa, baš ništa, a svi se oštrimo na obrok od svježe ribe. I konačno začula se mašina na štapu, skočio sam i počeo stiskati kočnicu. Velika riba znao sam. Jedan minut zadržao sam je, a onda je ispustila udicu. Vjerojatno je bila mnogo veća od veličine udice na panuli. Ionako bi nam bila prevelika i da smo je uhvatili, pa bi morali puno mesa baciti što nije u skladu s ponašanjem u prirodi komentirala je Đena, a ribarska sekcija nije se baš slagala sa Đenom. Ja sam bio podijeljen u osjećajima. S jedne strane riba trofej i bogati riblji obroci, a s druge strane sam sebi sam obećao da ćemo loviti samo onoliko koliko nam treba za prehraniti se. Još samo nisam baš siguran kako postupiti u ovakvim situacijama jer stvarno stanje na brodu i postavljene granice se preklapaju. Doduše puno je ugodnije razmišljati o odlukama ove vrste nego o donošenju poslovnih odluka. I puno sadržajnije jer imaš vremena za razmišljanje pa svaki put otkriješ dio sebe, odnosno sebe u transformaciji iz života u zadanim okvirima u Splitu i života s prirodom bez okvira, koje sam sebi postavljaš da bi se u istu bolje uklopio. Ne znam koliko su ova moja razmišljanja shvatljiva i imaju li smisao onima koji nisu s nama i svakodnevno se nose sa teškim bremenom obaveza, ali znam da se članovi posade ponašaju drukčije svakim novim satom plovidbe i da im povratak u svakodnevicu neće biti nimalo lagan. Ako možda ne vjerujete pitajte doktora Držu koji ne da svoj ormarić na brodu i mašta o otvaranju odjela za estetsku kirurgiju na Dori.
Saznali smo da je preminula naša velika pjesnikinja Vesna Parun čiju zbirku pjesama "Zore i Vihori" izdane 1947 imamo u brodskoj biblioteci. U znak sjećanja moj otac Marino recitirao je stihove Vesne Parun danas na Atlantiku.
22.00 sata je po UTC, univerzalnom vremenu po kojemu je namješten brodski sat i vremenu koje službeno koriste pomorci i po kojem dobivaju prognoze širom svijeta. Nama je osobito važno jer otkako smo na njega prešli nema više zbrke sa gvardijama ni računanjem koliko je sati tamo gdje stižemo. Mi smo ionako paralelni svijet pa je i u redu da imamo svoje vrijeme, paralelno. Dvjesto korisnih milja prevalili smo od Tarife i ispred nas je još 400 nm do Funchala na Madeiri gdje nas dočekuju naše Splićanke sestre Baras sa prijateljima. Sve je spremno za upoznavanje sa otokom koji uspoređuju sa našim Hvarom (hrvatska Madeira). Još samo treba prejedriti tih 400 nm. Pozdrav sa Atlantika, Leo.
